Fernandov glas

Kako nazvati hobi kojim se baviš više od šezdeset godina? Nešto što se isprepliće sa životom dok ne postane njegov dio? Možda riječ „strast” nije dovoljna da ga opiše. Možda bismo ga mogli nazvati „ljubavlju”.

Zovem se Fernando i imam tek osamdeset godina. Bio sam u ranim 20-ima kada sam gotovo slučajno sreo prijatelja koji je dolazio u mlin mojeg oca. Ne sjećam se kako smo počeli razgovarati o tome kako provodi slobodno vrijeme. Ta djelatnost tada nije bila toliko popularna, ali uskoro će to postati. A mene je trebala toliko zadiviti da ću se njome na kraju baviti do kraja života. Zato sam prihvatio njegov poziv i pošao za njim kako bih otkrio kako uzgajati pčele.

Znatiželja je doista uporna i, jednom kada se probudi, nemoguće ju je ugasiti. Ni ja nisam bio iznimka. Počeo sam proučavati i čitati sve o pčelama i njihovu uzgoju. Još uvijek čuvam mnoge od tih knjiga. Svaka od njih priča drukčiju priču, ali u jednome se sve slažu: u mjerama. Prema tim preciznim mjerama izradio sam svojih prvih nekoliko košnica. Da, „svojih”, jer tek kada nešto stvoriš vlastitim rukama, doista to možeš nazvati „svojim”.

Moram priznati da prvih nekoliko godina nije bilo lako jer tek kada zatvoriš knjige, počinješ doista učiti. Vaditi med iz košnice nije tako jednostavno ako nisi stručnjak. Moraš poznavati sustave, godišnja doba, načine zaštite košnica od grabežljivaca i velikih vrućina, a moraš naučiti i kada što cvjeta. I prije svega moraš upoznati njih – pčele – što je najteži dio. U njihovu društvu ništa nije prepušteno slučaju, a obrana obitelji njihova je najvažnija vrijednost. Spremne su čak i na najveću žrtvu, koja za čovjeka znači bolan ubod. Brane, brinu se i štite; na kraju krajeva, nisu toliko drukčije od nas. I one i mi znamo što je doista važno.

Možda je upravo zato med koji sakupljam obično namijenjen mojoj obitelji. Moja ga supruga rado koristi za svoje kolače. Najdraža mi je njezina crostata (prhka pita) s debelim slojem meda prekrivenim ploškama jagoda ili marelica. U njemu možeš uživati i na žlicu, čak i prije spavanja. Uvijek pri ruci držim bočicu prirodnog domaćeg propolisa, još jednog dragocjenog dara iz košnice.

Moja me supruga toliko puta slušala kako govorim o pčelama da je i sama postala stručnjakinja. Moja je kći odrasla uz mene i pčele. Možda su bilješke koje sam počeo voditi prvih godina bile namijenjene njoj, a da toga nisam ni bio svjestan. Moja mi je kći oduvijek pomagala, ali sada je odlučila da želi naučiti još više. Zamolila me da kupim pčelarsko odijelo i svu opremu. Neki su je dan pčele ubole, ali nije se na to obazirala jer dijeli istu strast koja već godinama pokreće našu obitelj. Održavati tu strast živom jedini je način da je prenesemo budućim naraštajima kako bi se i oni mogli diviti čudesnom životu pčela, koje su bile tako velik dio naših života i uvijek će to biti.

Autori:
Tekst: Carlotta Fiore
Fotografija: Diego Rosselli